Nesposobni i nekadri za sablju i džeferdar, prodali obraz i svoj i prađedovski pa guraju svoj narod pod tobože zaštitu tuđih topova i bombardera
Ne da Risto Ćirov ni obraza ni imena, ne da svoj korijen ni rodnu Moraču da knjiži nekrst
„Crnu Goru pokorit ne mogu, ma nikako da je sasvim moja“ vikao je Omer-paša Latas na svoje vojničke neuspjehe. Taman mu se učini eto tu je, a ono neđe u gori zadime džeferdari, sijevnu sablje i eto belaja, i opet nije sasvim njegova. A gora kao gora, zvali je k’o i danas „crna“ a crna nije bila, no svijetla da svjetlija nije mogla biti. Nosili je na plećima snažni gorštaci, branili sabljom i džeferdarom, a kad se džeferdar potpali, trešti sa brijega na brijeg, sa brda na brdo, sa kamena na kamen. Jekom doziva i usnule da potpale svoje puške i krenu u boj. I eto ti „Turkom po mediji muka“ a tu je nevolja i za silnog Omera. Spartom su tu svijetlu goru prozvali a imali su i rašta. „Iskra iz kamena“ osvjetljavala je Srbinu put u slobodu koja tad bješe izmakla daleko. Istina, i Sparta je ostala nekako daleko u pozadini ali joj je duh osvjetljavao vrhove Lovćena, Durmitora i Komova, kao da ga je na te vrhove nosio lično Leonida, a prihvatali orli i sokoli sa njihovog kamena.
No, ono što se ne dade Omer-paši, to sad uzimaju današnji crnogorski gospodari. Zauzdali i uzjašili raju pa ćeraju, ćeraju ne prestaju, i ućeruju je tuđinu u ruke i bogami su primakli kraju. Nesposobni i nekadri za sablju i džeferdar, prodali obraz i svoj i prađedovski pa guraju svoj narod pod tobože zštitu tuđih topova i bombardera.
„U fukare oči od splačine“ reče pjesnik, pa ne vide šta time utiru. Utrli sve ono što danas zovu tobože ekonomijom. No, ima i gore. Zatiru svoj korjen, sprdaju se sa svojim jezikom, koji su, vele, obogatili sa tri posprdice, htjedoh reći – slova, no mi misao začas izmače. I takav podjarmiše pod geografsku odrednicu, gazeći mu po korjenu koji je dosegao u praistoriju. Zatriješe, sve što im na put staje. Na red došli i Vuk i Njegoš. Nestaju iz školskih programa i udžbenika, skidaju im table sa ulica i domova kulture. Izbacuju iz biblioteka. Sve to počiniše, i Crna Gora opet nije sasvim njihova. Iako su im Amerikanci i Evropa na nju dali tapiju, ne mogu da je uknjiže na svoje ime. Doduše, svoje ime su uknjižili na stub srama, pa će potomci da se gade na njihov pomen, ako Bog da. Sad im se, eto, pred uknjižbu ispriječila Srpska pravoslavna crkva. Sa Bogom su raščistili prije nego na crkvu udariše. Ne da Risto Ćirov ni obraza ni imena. Ne da svoj korjen ni rodnu Moraču da knjiži nekrst. Njegovo preosveštenstvo ne da crkvu niti išta što je Božije i što njegovu narodu pripada. Ne da je unučićima od Satane. Jer, da je to tako trebalo, Božijom Voljom Satani bi bila data čitava vaseljena. Ali, Božija je drugačija. Da je drugačija zna i „policijski činovnik `preosvešteni Miraš Dedejić`“. Trudi se nesrećan kao i svaka potkupljena izdajica. Digli se oni Bjelopoljci gore na sjeveru, pa oni Kotorani dolje na jugu, i ne daju Satani ni ulicu da opogani a kamoli njima besjede da drži. Ne daju ljudi svoj korjen, ne prodaju svoju vjeru ni za obilatu tuđinsku večeru. Ne daju svoje vladike ni svoga Rada Tomova da se njime poigravaju. Vladika Rade im je i uzor i svetac i zakletva.
Počela je da se buni Crna Gora. Dići će se ona opet u punom sjaju, a nije joj se to jednom desilo u dugoj istoriji. Zasijaće opet Srpska Sparta. Probudi se, probudi se majko i vrati sama sebi.
Akso Šćekić,
sudija u penziji
Beograd